website traffic counters

mj...

Sjaj u travi


..sada, kada ništa na svetu ne može vratiti dane prohujalog leta
naš sjaj u travi i blještavost sveta, ne treba tugovati,
već tražiti snage u onom što je ostalo i s tim živeti..

zaboravimo, ne radi nas, ne radi zaborava
zaboravimo da smo se voleli, da smo se svadjali i
da smo bili krivi..

..požurimo, s danima i danima sto će doći
požurimo sa shvatanjima, sa svim što me odvaja od tebe..

jednom, ćeš se vratiti i ubrati cvetove
koje smo zajedno mirisali, gazili
ali, tvoje ruke bit će prekratke, a noge premorene da se vratiš..biće kasno

..možda ćemo se naći jedanput na malom vrhu života i neizrečene tajne
hteti jedno drugome da kažemo, al' proći ćemo jedno kraj drugog kao stranci
jedan skrenuti pogled biće sve što ćemo jedno drugome moći dati...

.zaboraviću oči
i neću promatrati zvezde koje me na tebe neobično podsećaju..

..ne boj se, jednom ćes se zaljubiti
al' ljubit ćes zato što će te nešto na toj ženi podsećati na mene..

..ne otkrivaj svoje srce ljudima jer u njima vlada kob i egoizam
život je borba - nastoj pobijediti
ali ako izgubiš-ne smeš tugovati
cilj života je ljubav-a ona traži žrtve

..bio si moje veliko proleće
uspomena koja će dugo živjeti u budućnosti
koje ću se sjećati...

..osećaću tugu jer sam tebe volela
biće to ironija tuge..

..nestaće sjaja u travi
nestaće veličanstvenosti sveta
ostaće samo bleda slika onoga što je prošlo....


P.S Kada bi makar ovog trena sva tuga nestala, kao u pesmi :( !

17.01.2008. u 00:01 | 0 Komentara | Print | # | ^

Vreme je....

..da skupim svoje stvari, misli kojih ima na pretek, nade, sećanja, uspomena i mnogo čega i krenem dalje.
Shvatila sam to odmah, ali mi je trebalo vremena da shvatim želim li ostaviti iza sebe nešto što mi je jako značilo. To se samo kaže, "ostaviti iza sebe", ali je činjenica da to što nam je jako značilo, ostaje uvek tu i makar je meni stalno u mislima, ali..zbog sebe, zbog drugih moram se složiti sa realnošću da je to tako .
Analizirala sam sebe i svoje postupke zadnjih dva meseca i interesantne su promene koje sam uočila, koje su bile vidljive , ne samo meni već i okolini.
Jedno izvesno vreme, sam bila posvećena nekom, nekom načinu života koji je bio vezan na više načina za nekog. Apsolutno me nije zanimao niko, ništa, već sam samo želela da zadržim taj pravac kojim sam se kretala i imala sam želju da kasnije, ukoliko vreme i život diktiraju drugačije krenem nekim daljim putem a koji je opet bio vezan za sva moja, naša tadašnja dešavanja. Sve je krenulo suprotno od pravca u kom sam se ja kretala. Bez ikakve najave, slutnje, našla sam se zatečena i prilično tužna i ranjena. Nisam ni malo bila spremna za ikakve krahove, naročito nisam bila spremna na nastavak života bez njega.
Žao mi je , jer sam u to vreme zaboravila mnoge stvari koje su bile u mom okruženju, zaboravila na prijatelje, a shvatila sam koliko ih imam tek kada sam se nakon tog dešavanja našla u bedaku i priličnoj krizi.
U to vreme sam mrzela sopstveni grad, zemlju, ulice, sve što me je udaljavalo od njega i svega ostalog vezano za njega. Mrzela sam izlaske, šetnje i stolicu na kojoj sedim i čekam meni bitan trenutak, kada ću ga čuti, videti. Sve mi je bilo strano , sve mi je smetalo , čak mi je smetao i on jer sam ga krivila što postoji i što je tako daleko.
Nakon svega toga, to što se izdešavalo je mene na jedan način skroz promenilo. Užasno sam se osećala iznutra , ali sam blistala spolja. U društvu sam se smejala, zračila, oduševljavala stare i impresionirala nove prijatelje svojom pozitivnošću i energijom. Sebe nisam mogla da prepoznam. Tako sam se loše osećala , a sasvim suprotno izgledala.
Nakon toga sam sebe uhvatila da šetam ulicama koje sam jako mrzela i svaki slobodan trenutak provodila u gradu, u društvu, radila sve stvari koje su me do tada nervirale. Izbegavala sam kuću, samoću, izbegavala sam da ostanem sama i mislim na njega. Nisam baš uspevala u tome, jer..noću ostanem sama, od toga nisam pobegla, i dalje svaki dan pomislim na njega. Ne zanima me ništa u vezi njegovog života,ne želim da znam, samo me zanima je li dobro.
Polako dolazim k sebi i mirim sa tim da je to moralo da se desi. Jedino mi je žao što je baš "to" moralo da se desi da bih shvatila da grad u kome živim nije ružan, da shvatim da mi prijaju duge šetnje ulicama i da shvatim koliko mi je tek sad žao što mnoge reči nisam izgovorila, mnoge misli i osećanja nisam izbacila iz sebe, sa tim ne mogu da se pomirim.

I dalje mi je pisanje svega onoga što sam ćutala jedini spas. Sestra me je skoro nasmejala sa idejom da ja moram da napišem knjigu i objavim pesme koje sam pisala a koje su posvećene tom mom delu života, naravno, ona će finansirati :), ma da!

P.S.Bojim se samo kako ću pobeći od susreta s njim u gradu koji jako volim . Par puta sam izbegla, neznam da li ću uspeti svaki sledeći put. No, nekako ću se spremiti.

P.P.S. Slađo, nemoj da me kritikuješ što slabo posećujem naš blog, ovaj jednostavno ne mogu da zaobiđem :) ! Ali napisaću nešto i na onom blogu :) !

17.12.2007. u 19:24 | 0 Komentara | Print | # | ^

"Spletkarim sa sopstvenom dušom"

Nakon očajničkog trganja i bega od sopstvenih emocija, pokušaja potiskivanja praznine u meni, trudim se, ali .... Prvi put sam osetila gubitak moći, gubitak snage a ujedno nesnosnu želju da se trgnem i uspravim, baš kao i prava lavica. Tako su me uvek i doživljavali i vremenom su mi zbog te moje vizuelne jačine i moći nametnuli nešto u meni što u stvari nisam.
Tvrde da sam izuzetno jaka, a samo se lažno osmehujem i glumim jer nisam želela da izneverim njihova iščekivanja i iluzije o meni. Prijali su mi komentari da sam veliki borac, hrabra, ali, da li sam? Vredi li ta gluma, taj lažni osmeh? Koga sam to nasmejala, kome je prijao moj osmeh, lepa reč? A ja, gde sam u celoj priči? Ne želim da delim savete i budem uvek tu, jer mi je potrebno moje vreme, moja samoća i samo ja.
Tuga i seta i svaki komadić mojih emocija me guše, ali ne želim da ih delim. Zbog toga želim da svaki moj osećaj pretočim u reči, napišem pismo koje neću poslati ili post koji neću objaviti, biće mi lakše, makar na tren. I jeste, ovog trena, da.
Kažu mi da nikad lepše nisam izgledala, da sva blistam i svakog zanima razlog tog mog sjaja, a kada bi samo na trenutak zavirili u moj svet, znali bi baš sve!
Pitaju me, jesam li zaljubljena? Kažu mi da tako izgledaju samo sretne i zaljubljene cure, a neznaju, nemaju pojma koji je razlog tog mog sjaja. I eto, to je ta laž koju su želeli i navikli da dobijaju od mene, a nemaju pojma da ih lažem.
Na trenutak mi to da trunku osmeha, samopouzdanja. Dobiju taj lažni osmeh koji su navikli, izmame mi rumene obraze od stida, ali ja i dalje ostanem u mislima sama, i dalje mi poteku suze i dalje se setim svega, ali baš svega i pitam se vrlo često hoće li ikada nestati taj osećaj i ta tuga.
Prazna sam u duši, a puna u srcu, no i dalje me ne popušta patnja zbog nečeg, nekog vremena, nekog prošlog doba. I sada mi trebaju mojih 15 godina i ono vreme kada znam da će sve proći.
I dalje nosim teret na duši, na srcu, zbog mojih ćutanja. Opet spas nalazim u rečima, pismima i pisanju.
Često mi se javi nesnosna želja da zaboravim jedan deo , a zašto lažem samu sebe, ne želim! Krijem se, bežim , pokušavam da pobegnem od stvari i sećanja, ali jedva čekam da ostanem sama i da zatvorim oči i prisetim se svega što sam često želela da zaboravim. Spletkarim i dalje.

Ta pitanja, ta moja ćutanja će me proganjati. Ako, sad ćuti, slušaj tužne pesme, pusti koju suzu, namaži lice skupom šminkom da ti se ne bi razlila od toliko suza, lažno se osmehuj a taj teret nosi sa sobom kao žig tvoje nemosti.

Mimi


17.11.2007. u 00:02 | 1 Komentara | Print | # | ^

"Moja utopija"

Kad u jednom trenutku, u nekom periodu života, sredini života, saznate da ste na raskrsnici pošli pogrešnim smerom, odnosno pogrešnom stranom ulice, zapitate se, jesu li znaci koji su vam bili smernica bili ispravno postavljeni ili ste ih vi sami postavljali na one uglove gde ste hteli i želeli skrenuti!

U tom momentu shvatite da ste načinili grešku koju ste namerno i želeli da napravite i da ste znake protumačili jer su vam se boje i reči ispisane na znacima učinili kao dečija šarena bojanka koju ste vi želeli da obojite sopstvenim bojama i time svoj život naslikate onako kako ste baš vi poželeli.

Naslikali ste cveće, obojili ga svim šarenim bojama, cveće je uvenulo! Nacrtali decu koja se osmehuju, smeh se pretvorio u plač. Napisali ste reči koje ste želeli da izgovorite, niste, jer su vama delovale kao ubojito oružije kojim ćete nekog povrediti..a reči su lepe. Niste znali koja je lepota u tim rečima, toga ste se uplašili, i nikada ih niste izgovorili. Problem je tu, u vama, prizvali ste sami svesno bol i tugu.
Godine, životno iskustvo nam diktiraju i vladaju razumom koji varira iz minuta u minut. Jednog trenutka smo uplakani, sledećeg trenutka se smejemo tim suzama, i sve se vrti u krug i sve se svodi na patnju,onu pravu!

Trenutno osećam bol, ali onu pravu, iskrenu, zrelu, onu što stvarno iz srca boli..poželela sam na trenutak da se vratim 15 godina unazad, pomislim, manje će boleti jer je tad sopstveni život na početku upoznavanja i stvaranju granica početka i onih granica koje vi nećete preći, ili bar mislite da ih nećete preći, i tada neznamo ni da volimo niti osećamo bol!

Kada ipak skupite snagu i pređete crtu obeleženu u mladosti, shvatite da ste ipak jaki, deo života provedete iza crte i sve vam deluje lepo, skoro kao utopija.
Nakon iluzije, i utopije naiđete na nove krahove i neuspehe u životu izazvane prelaskom iscrtanih granica. O tome niste razmišljali u mladosti jer ste bili suviše mladi a i smatrali ste da tu crtu nećete nikad preći.
Posledice se nižu jedna za drugom, i stigli ste do stadijuma kada vas zaboli duša.

Fraza koja se često izgovara, a zaista duša zna da zaboli. Osetila sam, stvarno guši i ponovo sam na raskrsnici i neznam koji putem da krenem. Boje su mi se razlile, preovladavaju crne, a trenutno nemam snage da sagledam jesu li znaci pravilno postavljeni. Znam..pogrešiću ponovo.

S istinom i porazima koji su nam jako bolni , nosimo se veoma teško, čak u trenutku pomislimo da je istina o toj istini lažna, blago se nasmejemo, ali u duši osetimo da je ta laž istinita.
Osetila sam tu istinu i tu bol, paralizu uma, spoj suza i smeha. Neko bi mi dao "opasnu" dijagnozu !
Što sam starija, sve sam slabija, ovo što me je ubilo, nije me ojačalo. Lažu kada to kažu.
Moja prva velika, iskrena ljubav i moje ćutanje me je stajalo jedne velike rane i ožiljka, jedne velike tačke, a želela sam ih više, u smislu...nastavak sledi!


Ništa nije spontano, slučajno, sve se desi baš onako kako nam je sudbina nametnula priču. Ona nam je odredila početak, odredila je i kraj..i sad zaista sa sigurnošću mogu reći, protiv nje se nesme i ne može, ma koliko mi je u ovom trenutku ta činjenica tužna, teško je prihvatam i borim sa njom. Šok!

Po prvi put sam osetila da je istina kada kažu da onaj ko voli, taj mora da pati i da su sve prave ljubavi bolne, baš kao i moja!

P.S...i opet sam se na trenutak ponadala da istina ipak nije istina, i po prvi put poželela da je neko ćutao.. možda lagao!!

Mimi






17.10.2007. u 04:02 | 4 Komentara | Print | # | ^

"Oprosti mi, ali zaista mi je teško reći ti oprosti"!

Život se zasniva na beskrajnim količinama uvreda i praštanja. Ako pogledamo oko sebe, naše okruženje, društvo koje nam je postalo svakodnevnica, roditelje, prijatelje, nama blisku osobu, svima je zajednička jedna stvar...svako je svakog nekad uvredio, na surov ili manje surov način. Rečima ili delima, sve je u istom košu i posle svake uvrede ostaje nam gorčina, tuga što smo nekog nama dragog povredili, ili pak, što smo bili povređeni.
Deluje kao mehanizam koji je nastao kao potres ličnih nezadovoljstava, a uvredićemo se veoma brzo, veoma lako jer su naša ne zadovoljstva i taštine prilično velike.
Uvrediće nas prijatelj koji nam nije došao na rođendansku zabavu, roditelji koji su kritikovali kada nam je bio dan "d", uvrediće nas partner jer nam nije prišao sa onolikom pažnjom koju smo mi u tom trenutku želeli,..itd, itd. Sve u svemu, vređaćeme i vređaću sve oko mene jer ću misliti da je sve oko mene blesavo i neću pružati lepu reč ukoliko mi se ne uzvrati istom.
Teško se nosimo sa uvredama, i u tim situacijama, mi povređeni delujemo kao mnogo bolje i humanije osobe od onog ko nas je povredio, iako nikad u tim trenucima ne razmišljamo trezveno i nikad situaciju ne sagledamo do kraja i ne sagledamo razloge zbog kojih smo nekog povredili ili bili povređeni. I kad bi nam osoba koja nas je povredila rekla da smo mi krivi zbog izazvane uvrede , još bismo se i uvredili :)!
Posle "nesporazuma" koji sam imala sa najboljom prijateljicom, i zbog niza uvreda koje smo uputili jedna drugoj, nastalo je zatišije, ali zatišije u smislu da smo jedna drugu izgubile.Tih 7,8 meseci izbegavanja i ignorisanja da ona i dalje postoji i da je naše prijateljstvo i dalje prisutno je zaista meni bila jedna dobra životna lekcija.
Izbegavala sam svaki moguć pokušaj da je nazovem i da popričam s njom, a o tome da joj kažem "oprosti", nije bilo ni pomena.
To "oprosti" zaista je kao neki gorak lek, znamo da će nam od njega biti bolje , ali nam je teško da ga progutamo.
Odbojnost koju smo stekli prema tom činu izvinjenja je verovatno potekla još iz detinjstva kada su nas roditelji primoravali da se izvinemo za nešto što nismo smatrali našom greškom.
U ljubavi, "oprosti" poprima sasvim drugu dimenziju ali ni malo ne odskakajući od ostalih životnih trenutaka kada je neophodno to izgovoriti. Ako je jedna od važnijih reči "zajedno", zar da nas jedna reč liši te slobode uživanja u zajednici i ljubavi.
Na žalost, većina nas smatra da je to čin u kome si svi osećamo "poniženo", podcenjivajući sami sebe.
Ukoliko ne želimo postati ubice ljubavi, moramo naučiti praštati. Prvo sebi, pa drugima!
Sada, na to gledam sasvim drugačije. To "oprosti" je dokaz našeg poštovanja prema toj osobi, dokaz naših osećanja i ta poniznost se vremenom i godinama izgubi kada shvatimo koliko nam je malo trebalo da zbog tog "oprosti" izgubimo prijatelja, ljubav. Svaki put sve lakše i lakše izgovorim bez i jednog osećaja ponizno
sti.

20.08.2007. u 22:47 | 0 Komentara | Print | # | ^

Porodica, je li to zaista naš iskren oslonac u životu?

Vrlo često sam nailazila na komentare poznatih i manje poznatih lica da im je porodica jedini pravi oslonac u životu. Pokretač i saputnik na svim dobrim i lošim putevima koje je život diktirao. Ok, ima istine, i ona važi sve do onog trenutka dokle sami ne izgradimo svoju ličnost koja je opet pa potekla iz porodičnog okruženja.
Što sam bivala zrelija, sumnjala sam u tačnost toga što govore, što iz nekog svog ličnog iskustva, tako i iz tuđih životnih priča. Sve mi je to delovalo kao dobra maska i beg od realnosti koja je surova, ali koju su želeli da sakriju.

Danas sam čula tužnu priču koja me je navela da pomislim o tome, koja je žrtva roditelja prema deci i obrnuto? Šta je ono što oni očekuju od nas, šta je ono što mi njima moramo da pružimo? Jesmo li u obavezi, je li nam moranje da živimo njihovim životima samo da bi se oni osećali više vrednijim u našim očima iako je to protiv naših načela i lične satisfakcije. Je li to sebičnost, kukavičluk, beg od prošlosti, trenutni životni status ili nešto sasvim drugo?

Drugarica moje poznanice je godinama živela u Beogradu, studirala i na fakultetu upoznala dečka s kojim je bila u vezi godinama. Živeli su zajedno, shvatili da se vole i da je to to.
Postojao je jedan "problem". Ona je Srpkinja koja je za vreme rata došla u Srbiju , a on je Hrvat.Njihovi roditelji nikada nisu podržavali njihov izbor partnera, nisu želeli komentarisanje na tu temu i predpostavljam, nisu želeli ni planove o njihovoj zajedničkoj budućnosti.
Mimo svih tih prepreka koje su ih pratile, ostali su dosledni svojim željama i stavovima i potrebi da budu zajedno.
Ovih dana će se venčati, ali bez prisustva roditelja jer su ih se roditelji odrekli.Ni jedna ni druga strana ne podržava odluku svog deteta i bukvalno, ne žele više bilo kakav kontakt s njima.

Svoje venčanje će obaviti bez porodice, bez jedinog oslonca u životu

Često, ono što nam je porodica "nametnula" je produkt i pokušaj da od nas naprave i stvore sve ono što su oni želeli, a nisu postigli, ili pak misle da je to ono što je najispravnije za nas iako se u tom nametnutom vrtlogu često osećamo kao davljenici.

Mimo naših želja, postajemo klonovi spostvenih roditelja, i kada kasnije shvatimo šta smo, nalazimo se u još većem raskoraku s vremenom i još većim razočarenjem , jer pokušaj da ispravimo grešku naših roditelja i postanemo ono što u stvari želimo da budemo i što u stvari jesmo, često biva praćeno krahovima i nizom problema.
Pa zato se i postavlja pitanje, da li je porodica zaista naš iskren oslonac u životu?

16.08.2007. u 21:11 | 0 Komentara | Print | # | ^

SEX POSLE 30-e!!!

...sex posle 30-e!!?
..da, ja sam se samo nasmejala!

Znam da sam nakon toga u razgovorima s prijateljicama ismejavala svoju sestru i njen komentar da se pravi sex i draž sexa oseti posle tih godina.Dakle, po njenoj priči meni je trebalo još cela decenija da bi skontala o čemu je ona to pričala.
Ubrzo nakon toga, ja sam postala mama, ali i dalje nisam znala šta je u pitanju, jer, ja sam postala mama, dakle ..mama je imala sex, njoj je to delovalo kao sasvim ok , ja sam bila velika cura koja se sexala i to je to.Razmena iskustava sa frendicama i delovalo mi je da skoro svaka ima to isto yes!

Međutim..vreme, iskustvo (kada kažem iskustvo, ne mislim samo na sexualno iskustvo, to mi deluje suviše prosto, već na životno iskustvo koje povlači sa sobom i ispitivanje samog sebe, upoznavanje nekih skrivenih delova , što tela tako i duše) je učinilo da ipak shvatim da je sestra bila u pravu.
Ja kao cura (tako se i osećam još uvek) :), mogu da kažem, bez preterivanja, da nas je ipak većina bila u zabludi da znamo šta je sex i da smo doživele vrhunac , možda s prvim, drugim ili trećim..ili sa onim za koga smo mislili da je baš onaj pravi.
Ja ne spadam u tu grupu, ovo su bili česti komentari mojih prijateljica, da im je svaki pravi, da ih svaki zadovoljava, da je svakom "atribut" na mestu itd..itd..

Nikad nisam znala da glumim orgazam, da se pravim da mi godi, da je on tako dobar ljubavnik da ga ne bi menjala i sl.A zašto to, lažno je , a i tipovi će tako živeti u zabludi da su dobri u krevetu, a npr. nisu.

Prošla je decenija i jače od kad sam imala razgovor sa sestrom, u međuvremenu sam postala i mama, napunila 30-u, 31....32.....headbang 33....i..imala sam SEX, ja sam imala pre nekoliko dana pravi, dobar sex..thumbup"Bravo, majko, ćerko, sestro, sad si velika cura", velim sebi!:)

Neću toliko da pričam o njemu jer već samo po sebi govori dosta cerek!
Doživela sam prvi pravi iskreni orgazam u 33. godini.., i to više puta!!!I dalje ne mogu da dođem sebi da se, je li, to desilo meni!!!Pa ja sijam, blistam, oči mi cakle, osmeh mi se ne skida s lica..i ponašam se kao prava tinejđerka!

Naravno, posle tog događaja, to sam morala proslaviti s curam i moje "sexulano iskustvo" pretočiti u pravu erotsku priču nabijenom toliko emocija da su ostale zatečene, željno iščekivajući šta ću sledeće novo iskusiti:)..

Elem..ma kako tužno zvučalo zbog zakasnelog orgazma, ipak mi nije žao što ga nisam doživela ranije jer mi je ipak falila ta meni bitna prava osoba koja je velikim delom zaslužna za to, ako ne i najvećim!

Njemu...pusa kiss!

15.08.2007. u 20:19 | 1 Komentara | Print | # | ^

< siječanj, 2008  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Linkovi

Sex posle 30-e...

Pre 10 godina, starija sestra, dosta starija , mi je pričajući na temu sexa rekla da se prava draž i užitak oseti tek posle 30-e..????Ja sam se samo nasmejala..